Font Size

SCREEN

Profile

Layout

Menu Style

Cpanel

Intervju za portal BarInfo


- Često ističete da ste pristansko i starobarsko dijete. Šta to tačno znači?

- Ja sam rođen baš na Pristanu, u hotelu “Marina”, koji je poslije rata bio nekoliko godina porodilište. Kad je osnovana barska Gimnazija i moj otac Nikola bio prvi direktor, preselili smo se u Stari Bar, tako da sam od šeste godine živio gore. Uhvatio sam te dvije atmosfere: pristansku, koja je bila podosta italijanska, i starobarsku, proistočnjačku, i mnogo dugujem tom barskom dualizmu. Moje su djetinjstvo obilježile dvije strane riječi, odnosno pozdrava: "kenova" na Pristanu i "merhaba" u Starom Baru. U sve su to utkana i zajednička odlaženja na kultna mjesta kao što je Virosovica, gdje je Nija Karađuzović najbolje skakao, a bio je i najmuzikalniji.

 

Bila su tri kultna mjesta našeg djetinjstva: biblioteka, bioskop i fudbalsko igralište. Jedan teren bio je u Krčikovića masline, drugi kod škole, a nekad se igralo i ispred džamije. U Rimu, na radnom stolu držim sliku pobjedničke ekipe u malom fudbalu, koja se zvala "Pristan". Na tom barskom turniru smo pobijedili, i pored tima Garnizona, Gimnazije, Poljoprivredne... Martin Dragišić je bio golman, Draško Perović i ja pozadi, a naprijed Ćipo Aleksić, Mićo Đurović i Mikica Mašanović.

 

Nakon osnovne škole, uhvatio sam atmosferu Stare gimnazije - poslije je prešla na Krsti puteva - gdje smo nekad išli autobusima, a nekad kamionom sa ceradom. Kretalo se od Pristana, a ja sam uskakao sa društvom kod Stare ambulante.

 

- Nakon studiranja, živjeli ste izvjesno vrijeme u Parizu, pa ste postali direktor Informativnog centra - Radio Bara, Barskih novina, i Štamparije. Zaposleni u radiju se sjećaju da ste imali konstantni strah od požara u baraci.

- Bile su to silne mašine, avangardna stvar, a mi nismo imali pretjerana iskustva s tim. Jeste, imao sam malih trauma oko toga da se ne zapalimo, i mislim da nije loše što sam polazio od tog skromnog zahtjeva da ne odemo u vazduh. 

 

- Vi ste direktan "krivac" za nabavku čuvena dva albuma fotografija koje prikazuju Bar za vrijeme Kralja Nikole i rada "Barskog društva".

- Imali smo dojavu da se albumi nalaze u nekoj od antikvarnica u Piazza Navona u Rimu, pa mi je Čedo Ratković, predsjednik opštine, pošto sam relativno poznavao italijanski, povjerio misiju da ih pronađem. Kada sam u antikvarnici vidio da se prodaju za neku beznačajnu sumu, bio sam izuzetno uzbuđen, i da me prodavac iole analizirao, mogao je tražiti mnogo više. Sreća što se bavio drugim kupcima, pa nije primijetio koliko sam "zagrizao" za njih.

 

- U to ste vrijeme došli na čelo Stonoteniskog kluba Bar?

- Moram se ipak vratiti malo više u prošlost, jer sam još kao dijete igrao stoni tenis. Moj brat Bato i Mikica Mijušković su bili odlični igrači, prvaci. Kad bi oni trenirali u sali "Partizan", dvije osobe koje su mogle da uđu bili smo Vanja Medigović - Mikicin brat, i ja. Oni bi u pauzama, pošto je bio samo jedan sto, davali nama da vježbamo. Sjećam se da sam bio na jednom prvenstvu u Bijelom polju, imao sam 13-14 godina, a sobu hotela sam dijelio sa Bonjom Ivanovićem, koji je tada bio stonoteniser "Lovćena". Činio mi se taj šampionat kao olimpijada. Dakle, kad sam se vratio posle studija u Bar, osnovao sam Stonoteniski klub sa Mikijem Raičevićem i Ilirom Husićem, uz dječake od desetak godina koji su brzo stasali: Sašu Stevovića, Braca Nikitovića...

 

- Od zemljotresa naovamo, opšta je ocjena, Bar je izgubio dušu. Posljednjih godina vrednovanje stvari se drastično promijenilo.

- Bitna determinanta mijenjanja Bara je opredjeljenje da se atmosfera mediteranskog grada, sa plažom od Topolice do Pristana, zamijeni Lukom. U nečemu je Luka osvježila Bar, u nečemu ga degradirala. Da li je razvoj mogao biti više artikulisan i da grad ne gubi dušu, odnosno da materijalni razvoj prati i duhovni - mora da je mogao. Ja sam osamdesetih često ponavljao da, ako to bude samo materijalna dimenzija razvoja, biće to grad dinamičan i ekonomski moćan, ali i grad monstruma. Iskren da budem, žalio sam za Pristanom. Danas to gledam sa distance, i ponovo se pitam da li je zaista morao da se ruši. Ja nisam išao tamo, i ne želim uopšte da vidim kako to izgleda.

 

- Vaš odlazak na mjesto ambasadora pratio je niz anegdota.

- Evo jedne. Upriličavao se protokolarni obilazak republika, da se čuje njihovo mišljenje prije odlaska u diplomatiju. Sticajem okolnosti, posljednje putovanje je bilo u Srbiju, gdje me je primio Borislav Jović. Pitao me je - koliko vas je tamo; ja odgovaram - telegrafista, diplomata i još jedan iz osoblja, a Jović će meni: e, taman, možete da igrate preferans. Nisam očekivao suptilni savjet od Jovića, ali ne ni tako prozaičan i banalan.

 

- I onda... Crnci i Crnogorci, što bi rekao Janko Đonović.

- Mene je Afrika fascinirala, fantastične boje, predjeli, dobri ljudi, čak je i Vasco da Gama za Mozambik rekao da je zemlja nasmijanih ljudi. Uzimao sam časove portugalskog, skupa sa još nekim ljudima, i od te ekipe prvi sam progovorio, i to ne zato što sam talentovaniji, već zato što sam portugalski akcentovao na starobarski način. Portugalski ima mnogo š i ž, i nije razgovjetan, pa bih ja ubacio malo italijanskog, malo portugalskog, i zavrnuo na starobarski. Izlazilo je nešto što se njima učinio kao pravi portugalski. Zanimljivo je da u Mozambiku nisam palio klimu, jer mi je smetala stalna promjena temperature. Zimi ona pada na 17 stepeni i ljudi se smrzavaju i pate, a vrućine su ljeti do 40 Celzijusa.

 

- Odlazak u Italiju, ispostavilo se, postao je trajno opredjeljenje. Kao ambasador u Rimu postali ste dio italijanskog establishmenta.

- Mala digresija, ja sam se sa italijanskom atmosferom susreo još na Pristanu. Vasko Prelević je davno pjevao "Maruzellu", plivali su kraul izvanredno, ispred "Obale" se plesalo. Ja sam u Italiji, kada se pomene San Remo, često u društvu najspremniji da se sjetim da je Modugno pobijedio 1958. godine, Renato Rascel 1960, a kad se svi začude, ja im u šali kažem da sam se od malena pripremao da budem ambasador u Italiji. Rim je genijalan, čudesno lijep grad, tamo susret sa istorijom pomaže da imate osjećaj vremena i da svoje postojanje ne maksimalizujete.

 

- Bili ste ambasador u Rimu u "najpipavijem" mogućem momentu?

- Tamnija strana mog ambasadorovanja je nastavak traumatičnih dešavanja u bivšoj zemlji. Zanimljiv je niz susreta sa bosanskim kolegom, Hrvatom po nacionalnosti. U prvoj fazi imao je distancu, naravno bez personalnih animoziteta, ali i bez kontakta sa mnom. Druga faza našeg odnosa zbila se na aerodromu u Firenci dok smo čekali delegacije što su dolazile na konferenciju koja je raspravljala aplikacije Deytona. Šetkamo dok dolazi avionom delegacija Republike Srpske, i on meni prilazi, i krajnje delikatnim terminima kaže: "Izvinite, gospodine ambasadore, dođoše upravo ovi, ne bih želio da pogriješim, vaši ili naši"! Ja mu isto tako, krajnje delikatno, odgovaram: "Ne, ne, oni su apsolutno vaši, mada su došli iz Beograda". U trećoj fazi, već smo bili dva Jugovića koji su preskočili barijere. Sjedimo u restoranu "Montemario", prešli na ti, boca vina, ručamo, zaboravili da predstavljamo zemlje, i on me pita mogu li nešto da mu uradim. Ja kažem, mogu. E, veli on, moj najbolji prijatelj, kum, Srbin je izbjegao iz Bosne u Bar. Možeš li se interesovati kako se snašao. Kontaktirao sam Branku Nikezić i saznao da taj čovjek Stojanović radi u školi "Jugoslavija", da ima stan i da je u redu.

 

- Jeste li sigurni da vas izvanjski studenti razumiju kad im objašnjavate prilike na Balkanu?

- Na prvom predavanju im kažem da dolazim sa Balkana, i da mi oproste na akcentu - koji doduše nije starobarski - ali nije ni najčistiji, i da predajem međunarodne odnose. Pitanje je za opsežnu analizu da li zaista razumiju što se dešavalo. Moj metodološki problem kao diplomate, ali i kao profesora, bio je kako racionalno objasniti jednu iracionalnu stvar kakva je rat na Balkanu. Kad bi mi pomanjkali argumenti, rekao bih da iščitaju Andrića, da odgledaju Kusturicu, ili bih završio konstatacijom da na Mediteranu postoje ciklusi ludila, a da je sada bio red na nas.

 

- Sredinom devedesetih, bili ste autor gafa koji se još pamti. kao član Vlade, pozvali ste ljude da glasaju protiv prijedloga te iste Vlade. Nijeste htjeli da se usvoji zastava - trobojka bez grba na njoj.

- Nerviralo me da zastava bude identična kao u Srbije. Ili, što je neko od poslanika rekao, ako putujem noćnim vozom, i proturim glavu napolje, neću znati je li Bijelo Polje ili Prijepolje, je li plava ili plavetna. Nervirala me ta inferiornost, i prvo sam na vlast jako upirao da se aplicira grb, a onda mi to nije bilo dovoljno, pa sam na skupštini molio poslanike da glasaju protiv prijedloga Vlade čiji sam bio član.

 

- Velike je kontraverze izazvala vaša odluka da budete kolumnista "Dana". To je automatski povezivano sa vašim "prosrpskim" naginjanjima.

- Čuo sam razne komentare, ali pisala je i Vesna Perović, a nešto se ona sa srpstvom ne može povezati. U Podgorici prije nekoliko godina tražio je da se upoznamo Duško Jovanović. Popili smo kafu - on, ja i njegov pomoćnik - i pitao me da pišem za "Dan". To mi se činilo kao nemoguća varijanta iz raznih uglova. Ne potcjenjujući bilo koga, odbio sam taj posao. Jovanović je ubijen dva mjeseca poslije toga, a mene je to revoltiralo, te sam, iz poštovanaja prema ubijenom novinaru, prema slobodi štampe, a ne ulazeći u kontraverznosti lista, profil i domašaje, estetske i etičke, prihvatio da povremeno pišem za "Dan".

 

- Posljednji set pitanja: filmski, književni i muzički afiniteti.

- Bioskop je prava stvar, zamračenje, atmosfera, vrsta katarze u mraku, bez papuča i reklama, neuporedivo u odnosu na TV. Volim da gledam klasike, naročito američkog filma: Brando, Steve Mc Queen, Warren Beatty. Volim period poslijeratnog nadrealizma, Vittoria de Sicu... Takođe pratim i filmove koji rekonstruišu istorijske događaje. Kod knjiga sam jako "prosut", čitam paralelno djela vezana za međunarodne odnose, i za istoriju Italije. Ne čitam beletristiku. Što se muzike tiče, volim italijansku kanconu, naročito Puljeze, Domenica Modugna, Al Bana... Često se vraćam francuskoj šansoni - Brassansu, Aznavouru, Brellu, i Arsenu, naravno.

 

http://www.barinfo.co.me/Intervju/Caki_Lekic.html