Font Size

SCREEN

Profile

Layout

Menu Style

Cpanel

Intervju za magazin "Demokratski stav"

Izgrađivanje odgovornog društva na bazi demokratskih pravila zamijenjeno je kultom "višeg cilja"

 

Već dugo vremena radite i stvarate u Rimu. Koliko ste iz Rima prisutni u Crnoj Gori a koliko Crna Gora u Vama? 

I kada bih pokušao da Crna Gora ne bude prisutna u meni, sasvim je izvjesno da u tome ne bih uspio. Naravno, takav misaoni eksperiment nijesam ni pokušavao. Crna Gora je za mnoge geografsko istorijska, u neku ruku i biološka kategorija, jer su ljudi duboko vezani za zemlju rođenja, njenu jedinstvenu istoriju koja se u gotovo svakoj crnogorskoj porodici vezuje i za priče o životnim sudbinama bližih i daljih rođaka. Dijeleći takvo osjećanje, svjestan sam vrlina, ali i mana naroda kojem pripadam. Uvijek sam nastojao da se što realnije odnosim prema crnogorskoj stvarnosti, između ostalog i kritički.

Na primjer?

Pa, na primjer u dva pravca. Dakle, protiv sam besmislenog negiranja crnogorske istorije i državno – kulturne posebnosti, ali isto tako protiv sam tragikomičnog pretvaranja crnogorstva u dnevnu ideologiju i zanimanje, neku vrstu nadmenog, a ustvari provincijskog etnocentrizma, koji je nesvojstven autentičnoj crnogorskoj tradiciji. Ukratko, Crna Gora je za mene dio intimnosti, pa bih bučnost o toj temi ostavio drugima, pa i onima koji su nedavno zahvaljujući promjeni partijske linije otkrili i naprasno zavoljeli Crnu Goru. Neki od njih čak smatraju – i to je zanimljiv fenomen – da im zbog toga sada pripada neki oblik istorijske, a po mogućnosti i ekonomske rente.

Vi ste ličnost bogatog spoljno-političkog iskustva. Na koje kriterijume i principe u spoljnoj politici, bi ukazalo vaše iskustvo i znanje?

Spoljna politika treba da bude pragmatična, ali ne u mjeri u kojoj se pretvara u djelatnost za dnevnu upotrebu. Uglavnom je tačna, ona često ponavljana fraza – da spoljna politika zavisi od unutrašnje politike. Isto tako, tačno je da u vremenu međunarodnih integracija, spoljna politika treba da utiče na unutrašnost politike. Najgore je kada se politika, uz jak manipulativni medijski potencijal kontrolisanih medija koristi za unutrašnju političku propagandu, i tu smo u evropskim razmjerama prilično usamljeni. Ostaće dugo kao neprijatna sjenka – činjenica da je priručnik za medijsku manipulaciju pod naslovom „Medijska analiza“, dakle taj staljinistički, šovinistički dokument, svojevremeno proslijeđen za dalju upotrebu upravo iz kabineta ministra inostranih poslova Crne Gore. Ozbiljna politika bi se morala zasnivati na nacionalnim interesima, ali i principima i vrijednostima. U zrelim demokratskim državama oko državnih prioriteta u spoljnoj politici se teži postizanju šireg političkog konsenzusa. Nosioci spoljne politike i diplomatije treba da su kompetentne, javno pristojne i odmjerene osobe. Vrlo je važno da svojim ličnim stilom, umjesto antipatija, osvajaju simpatije, kako stranih sagovornika tako i medija. Ciljevi spoljne politike treba da budu prilagođeni državnim interesima, ali bez megalomanija ili inferiornosti, krajnosti koje nam se takođe ciklično dešavaju.

Kako ocjenjujete kvalitet kadrova crnogorske spoljne politike i kriterijume kojima se biraju ambasadori?

Kako objektivno ne postoje javni kriterijumi za izbore ambasadora, niti javnost to može pratiti i kontrolisati, ne rijetko se može čuti komentar da i ova oblast ima karakter privatne države. Ako nema javnih kriterijuma i provjere kompetentnosti, onda ostaju kriterijumi partijskih, poslovnih i propagandnih veza sa samim vrhom vlasti. Stiče se utisak da postojanje jednog, istina manjeg broja profesionalnih kadrova, predstavlja više izuzetak koji potvrđuje prethodno pravilo.

Krajem prošle godine, u Kaljariju ste dobili prestižnu prvu nagradu za najbolju knjigu objavljenu u poslednje dvije godine na italijanskom jeziku od autora iz mediteranskih zemalja. Radi se o Vašim dnevničkim zabilješkama u jednom dramatičnom periodu. Vaša knjiga je prevedena i objavljena u Beogradu. Kada se ona može očekivati u Crnoj Gori?

Priznajem da sam veoma zadovoljan kako je knjiga primljena u Italiji, i to ne samo zbog drugog izdanja, nagrade i zapaženih promocija, naročito u Rimu, Milanu i Napulju. Knjiga je zapravo moj rimski dnevnik. U njemu sam vjerodostojno i dokumentaovano opisao jedno komplikovano vrijeme, dramatične događaje i lično iskustvo iz jedne diplomatske misije, koja je često bila nemoguća misija. Izdanje „Službenog glasnika“ objavljeno u Beogradu, zapravo prevod knjige, nekako se teško probijalo do Crne Gore, zbog, kako su mi rekli raznih problema: carine, PDV-a i nekih prethodnih sporova sa knjižarama. Uskoro će knjigu objaviti crnogorski izdavač, pa će ona biti dostupna i u našoj sredini.

Obzirom da je tematika knjige smještena u vrijeme kada je Kosovo bilo u fokus ratne i medijske pažnje, kako komentarišete trenutnu situaciju u vezi sa Kosovom?

Rijetko se u novijoj istoriji dogodilo da jedna mala teritorija kao što je Kosovo diplomatski involvira, i to polemički, skoro cijeli svijet. Zbog Kosova su podijeljene Ujedinjene nacije, Evropska unija, velike sile kao SAD i Rusija, a sam balkanski region doživljava novi rizik destabilizacije. Većini komentara u evropskoj javnosti ne promiče činjenica da je sama proklamacija nezavisnosti Kosova suprotna normama međunarodnog prava. Tačno je da se istorija manje odvijala na bazi međunarodnog prava, a mnogo više na osnovama sile, odnosa snaga, nametnutih rješenja itd. Jugoslovenska kriza je, nažalost, u poslednje dvije decenije, pored unutrašnjih uzroka, imala i karakter neke vrste eksperimentalne laboratorije. Ona se i povodom pitanja Kosova, na izvjestan način, nastavlja. Radi se o regiji koja je ušla u šire međunarodne strateške planove, što potvrđuje i činjenica da je na Kosovu sagrađena jedna od najvećih vojnih baza u Evropi, s ciljem nešto dužeg vojnog instaliranja u toj zoni. Povodom ovog zamršenog geopolitičkog pitanja, sa mnogo paralelnih istina, neophodno je tražiti rješenje koje će uvažavati dogovorenu međunarodnu politiku, što znači poštovanje rezolucije UN 1244 koju su zajedno usvojili SAD, Rusija, Velika Britanija, Kina i Francuska. Ta rezolucija je bila neka vrsta mape puta, da upotrijebim taj najnoviji izraz. Ona je predviđala i povratak 200 000 srpskih, crnogorskih, romskih izbjeglica na Kosovo, traženje rješenja pregovorima o statusu koji se može definisati, samo nakon postizanja demokratskih standarda u samoj pokrajini. Proklamacijom nezavisnosti suspendovan je dogovoreni proces, što ima za posljedicu sada prilično konfuznu situaciju – pravnu, bezbjednosnu, diplomatsku. Evropska unija se posebno našla u komplikovanoj situaciji, bez zajedničke politike, sa misijom Euleks koa je nesrećno započela svoju ulogu, uz osporavani međunarodni legitimitet. Ne zna se podjela nadležnosti između Unmika i Euleksa. Kosovaska Mitrovica je grad dvostrukog suvereniteta – albanskog i srpskog.  Da je tamo stvorena haotična, po i kafkijanska situacija svjedoči činjenica da su za zonu Kosovske Mitrovice zaduženi francuski i španski vojnici, čije vlade imaju poptuno različit stav prema kosovskoj nezavisnosti. Francuska je priznala Kosovo, dok je Španija odlučno protiv priznanja. Kao presedan, Kosovo je imalo uticaja i na slične slučajeve širom svijeta – Gruzija, Kina, Kipar, Tibet, i td. što je velikim silama donijelo nove glavobolje. Zato je, po mom mišljenju, neophodno nastaviti sa diplomatskim naporima kako bi se pregvorima između Srba i Albanaca s jedne strane, ali i između velikih sila, s druge strane, pronašlo neko kompromisno rješenje čija finalna i opšte prihvatljiva verifikacija treba da bude u Ujedinjenim nacijama. Jedino je takvo rješenje legitimno i održivo.

Kako komentarišete poziciju Crne Gore u odnosu na tu problematiku?

Za razliku i od beznačajnih formalno – protokolarnih međunarodnih susreta crnogorskih zvaničnika koja su u centru medijskih promocija, crnogorski stav o Kosovu, dakle, pitanje od velikog interesovanja crnogorskih građana, prolazi bez ozbiljne nacionalne debate i u ovom trenutku sasvim je marginalizovano na državnim medijima. Zanimljivo je da se i povodom pitanja o priznanju i nepriznanju nezavisnosti Kosova, sa zvaničnih državnih mjesta, odgovara:  „Mi nećemo žuriti“, sintagma koja je zamijenila one početne „Mi se ne pitamo“, „Ima o tome ko da misli“ i tome slične. Umjesto da se kompetentno obrazloži državni stav, kao da se želi sugerisati crnogorskoj javnosti da postoje tri opcije: priznanje, nepriznanje i nežurenje. Ipak, za čitav svijet, pa i za Crnu Goru objektivno postoje samo dvije mogućnosti – priznanje ili nepriznanje. Zato bi bilo bolje da vlasti javno obrazlože sadašnji stav i planove u vezi sa tim. 

A kako ocjenjujete dosadašnji odnos crnogorskih zvaničnika prema Kosovu, taj odnos je kao što je poznato prolazio kroz nekoliko veoma različitih faza?

U Crnoj Gori posljednjih 20 godina, Đukanović je povodom Kosova, najprije vodio veliko-srpsku, anti-albansku politiku, na njoj je došao na vlast, nakon posjete Šolevića i ostalih gostiju devedesetih godina. Zatim se opredijelio za veliko-albansku, antisrpsku politiku, što dolazak u Crnu Goru Čekua, Đukanovićevog novog gosta sa Kosova, simbolično i bukvalno potvrđuje. Umjesto cikličnih prosrpskih i proalbanskih politika, najlogičnije bi bilo da Crna Gora povodom Kosova konstituiše crnogorsku politiku. Nju treba zasnovati i na bazi ozbiljne skupštinske rasprave. Po mom mišljenju, crnogorski stav bi trebao da se zasniva na najmanje dvije premise: Prvo, zahtjev da se nastave srpsko – albanski pregovori do postizanja kompromisnog rješenja, čime bi se izbjegla pobjeda maksimalističkih težnji bilo koje strane. Drugo, crnogorski zvaničnici ne bi trebali da se plaše da izgovore stav o poštovanju međunarodnog prava. Takav stav je demokratski, civilizacijski, tiče se svih drugih ali i same Crne Gore. Oni bi, naime, zalaganjem za principe zaštite teritorijalnog integriteta u ovom slučaju Srbije, poslali poruku i svima onima koji crnogorski teritorijalni integritet potencijalno vide kao temporalnu kategoriju. Ova dva stava izražavala bi dobronamjernu poruku zemlje susjeda. Oni bi u isti mah izražavali i jednak respekt prema UN, Eu, SAD, Rusiji – međunarodnim subjektima koji čine proklamovani prioritet crnogorske politike. Razumije se, možda postoje i bolji argumenti. Najgore je, čini mi se, tajnim kalkulacijama, iza leđa javnosti, prikrivati ovo osjetljivo pitanje i eventualne namjere. 

Vaš stav prema najnovijim aktivnostima crnogorskog rukovodstva po pitanju rješavanja spora oko Prevlake?

Prevlaka je takođe pitanje od velikog interesovanja naših građana. Uprkos tome i pitanje Prevlake se ne aktuelizuje u kontorlisanim državnim medijima. U martu, predsjednik crnogorske vlade je iz Zagreba upoznao crnogorsku javnost da se dogovorio sa hrvatskim premijerom da će se razgraničenje sa Hrvatskom rješavati na Međunarodnom sudu u Hagu. Prevlaka je mali prostor, bez etničkih zapleta i ekonomskih intreesa. Prevlaka je prirodna granica kojom se zaokružuje ulaz u Bokokotoski zaliv. Sasvim su legitimne pretenzije Crne Gore da bude jedini vlasnik ulaznih vrata svoje kuće. Sudska arbitraža, čak i da je Crna Gora stručno spremna za nju, trebalo bi da bude eventualno posljednja insanca u rješavanju tog spora. Zbog izuzetnog državnog i nacionalnog značaja tog pitanja treba pokrenuti ozbiljnu i kompetentnu, miroljubivu diplamtsku inicijativu prema Hrvatskoj, ali i prema mnogim međunarodnim adresama. Sastavni dio crnogorskog predloga treba da bude i predlog neke vrste ozbiljne kompenzacije. Ujedinjene nacije su svojevremeno uvažile naše argumente, pa je rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN-a odlučeno da Prevlaka bude pod kontolom „plavih šljemova“. Utisak je da je varijanta sudske arbitraže u ovom trenutku nepovoljna za Crnu Goru. Naime, Međuanrodni sud kao i svaki drugi sud, primarno polazi od formalnih kriterijuma, što je u konkretnom slučaju. Određena prednost Hrvatske. Naši argumenti zasnivaju se na drugim, rekao bih, suštinskim elementima. Da li se nema snage za pokretanje ozbiljne i kompetentne diplomatske inicijative ili neko hoće iz Crne Gore da se Prevlaka preda Hrvatskoj, sakrivajući se iza tzv. neutralne arbitraže, teško je znati u ovom trenutku.

Da li je iz Vaše perpsektive – Crna Gora zrelija, budnija u odnosu na doba koje je iza nje? I samim tim spremnija da živi, a ne da sanja bolju budućnost?

Imajući u vidu žrtve, razaranja i uopšte tragedije koje su zadesile mnoge bivše jugoslovenske republike, tokom krvavog raspada SFR Jugoslavije – Crna Gora je, u tom pogledu prošla sa nešto manje trauma. Takav bilans, koji se sigurno nije desio na bazi nekih osmišljenih a još manje utemeljenih vrijednosti, ipak ne treba potcjenjivati. Međutim, takav bilans donio je i puno deformacija, već viđenih ali i nekih novih. Naime, umjesto pokušaja izgrađivanja odgovornog društva na bazi demokratskih pravila i stvaranja nacionalne kohezije, reprodukovala se ideologija ili kult višeg cilja. Posljedice toga bile su duboke nacionalne podjele, zatrovana atmosfera i ponekad groteskna proizvodnja heroja i izdajnika. Bizarnost i specifičnost ovog crnogorskog puta leži u činjenici da su Đukanović, Marović i Vujanović preko dvije propagandne logistike, koje su iznajmili, najprije tretirali izdajnicima i demonima političare koji su bili za nezavisnost Crne Gore, dok su u drugom poluvremenu ove crnogorske utakmice, iste epitete lijepili pristalicama zajednice sa Srbijom. Jedino je način vođenja države, čak sa strukturama ponekad van pravnog poretka, imao kontinuitet. Nakon tako teškog nasleđa, nije čudno da je međunarodnu nezavisnost Crna Gora dočekala iznutra oslabljena. Krajnje je vrijeme da se građanima ponudi politika konkretnih demokratskih i ekonomskih rezultata. Ako se u tome uspije, onda se doba koje je iza nas, može vidjeti kao vrijeme teških deformacija, ali i paralelnog sazrijevanja. 

Luka Radonjić