Font Size

SCREEN

Profile

Layout

Menu Style

Cpanel

Nostalgija budućnosti

 

U Rimu trenutno ima 14 ambasadora (s isto toliko ambasada, rezidencija, osoblja) sa eksjugoslovenskog prostora umesto nekadašnja dva jugoslovenska – pri državi Italiji i Svetoj stolici

Pod ovim naslovom u Rimu je, septembra 2001, organizovana javna debata, posvećena budućnosti jugoslovenskog prostora, u okviru jedne inicijative rimskog gradonačelnika. Muhidin Hamamdzić, gradonačelnik Sarajeva, i potpisnik ovih redova bili su glavni učesnici rasprave, sa eks jugoslovenskih prostora.

Obojica smo saopštili dosta slične poglede nalazeći se i pred jednim zajedničkim problemom. Kako da ne razočaramo dobronamjerne rimske domaćine koji su čak smislili i lijepu metaforu iz naslova a da, s druge strane, izbjegnemo optimizam koji bi bio u suprotnosti s realnim stanjem. Svaki razgovor o budućnosti podrazumjevao je otvaranje pitanja sadašnjosti i prošlosti i tu su nas već čekale složene i gorke analize.

Vjerovatno su se sa sličnim problemom suočavali mnogi koji su nastojali da se racionalno odnesu prema budućnosti ne isključujući u njoj mogućnosti uspostavljanja nekog oblika reintegracije, prije svega, kulturne i ekonomske. Očigledno, bilo je mnogo lakše onima koji su ulazili u ove teme, unilateralno „prerađujući” prošlost i sadašnjost, prema zahtjevima „svoje” strane. Podsjetimo se i na vremena kada su nacionalne istoriografije i medijske interpretacije neodoljivo podsjećale na neki oblik predvojničke obuke.

Kasnije su se državne propagande nešto stišale, ali ni sezona miroljubive retorike, uključujući i verbalna izmirenja i izvinjenja političkih elita nisu donijeli suštinsko poboljšanje odnosa. Na bazi, uglavnom nametnutih rješenja međunarodnih faktora – svakako koodgovornih za involuciju i tragedije na tom prostoru – nekako su ratovi zaustavljeni, uz sve provalije koje su ostale među južnoslovenskim narodima.

Moderna riječ na prostoru države, koja je još 1971.godine potpisala prvi ugovor s Evropskom zajednicom sada je road map. Radi se o „putnoj mapi” koja pokazuje kako države, pseudodržave i protektorati, nastali na jugoslovenskom prostoru, treba da se kreću u procesu evropskih integracija. S druge strane, ne postoji neka mapa puta reintegracije jugoslovenskog prostora, u kojoj bi, razumije se, bile respektovane i realnosti novonastalih državnih entiteta. Na sreću, još postoje neke zajedničke mape – svakako i za nove generacije – koje se zovu čitanje Andrića, Krleže, Selimovića, Kiša.

Ako je tačno da je bilo lakše na kraju Prvog svjetskog rata formirati jugoslovensku državu nego je kasnije održavati u životu, donekle važi i obrnuto. Bilo je lakše u novom međunarodnom kontekstu rasturiti jugoslovensku državu (zajednički doprinos tome su zajedno dali oni koji su je napuštali i oni koji su je navodno branili) nego negirati prirodnu potrebu istih tih naroda za neki oblik međusobnih veza. Posebno, u kontekstu činjenice da su neki narodi ostali da žive u više novonastalih država.

Bizmark je govorio „da je geografija jedina konstanta u istoriji”. Mnogo toga, dakle, upućuje da bi formiranje neke vrste Beneluksa na jugoslovenskom prostoru moglo vremenom postati zajednički interes.

Ali treba znati da protok vremena, sam po sebi ne mora da smanji stvorena neprijateljstva, pogotovu kada glavni uzroci nisu nestali. Čak se pojavljuju nove zategnutosti između dojučerašnjih saveznika, npr. Slovenije i Hrvatske ili Srbije i Crne Gore. I tamo gdje odnosi među državama na prvi pogled izgledaju dobri, nerijetko su plod one političke filozofije „neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj”.

Konačno, ostaje pitanje – da li su obični građani uzrok geopolitičke kakofonije na eks-jugoslovenskom prostoru ili su to djelovi nacionalnih elita, koje ne samo da nisu zainteresovane za bolje odnose među bivšim jugoslovenskim republikama, već i svoje pozicije grade na reprodukovanju netrpeljivosti.

Kada se u Rimu ponovo održi neki skup sličan onom 2001. nadajmo se da će učesnici moći da saopšte publici nešto bolje vijesti. Uostalom, u tom gradu trenutno ima 14 ambasadora (s isto toliko ambasada, rezidencija, osoblja itd.) sa eksjugoslovenskog prostora umjesto nekadašnja dva jugoslovenska – pri državi Italiji i Svetoj stolici. I ovaj impozantan broj ambasadora (i troškova koji ih prate) jesu rezultat „proljeća” jugoslovenskih naroda koji su i danas u očekivanju bolje budućnosti.

 Profesor Fakulteta političkih nauka u Rimu, bivši ministar inostranih poslova Crne Gore i jugoslovenski ambasador

Miodrag Lekić

objavljeno: 28/01/2009

http://www.politika.rs/rubrike/Sta-da-se-radi/Nostalgija-buducnosti.lt.html