Font Size

SCREEN

Profile

Layout

Menu Style

Cpanel

Ode radosti i ljubavi


Mogli smo u ovim danima dugog toplog ljeta uočiti i događaje koji nadrealno liče na ode radosti i ljubavi. Dvije, zapravo, ode žalosti kako će to čitalac najvjerovatnije zaključiti na kraju ovoga teksta. Recimo odmah da ove ode nemaju nikakve veze sa evropskom himnom „Odom radosti”.

Uostalom, i sa izvođenjem crnogorske himne postoje problemi na koje predsjednik države ukazuje u skoro svakom svom intervjuu. Zapravo, sve više raste predsjednikova averzija prema dvije poslednje strofe himne. Ostaju najmanje dvije nejasnoće povodom ovog ozbiljnog pitanja koje, nažalost, dobija karakter političkog trilera.

Prvo, zašto je predsjednik svojevremeno potpisao zakon kojim se određuju sve strofe himne, pa i one koje ga sada iritiraju. Drugo, ako stvari već tako stoje zašto predsjednik javno ne pokrene inicijativu o promjeni tog dijela himne. Recimo, otvorenim pismom koje bi uputio javnosti i vladi. Inicijativa predsjednika izabranog narodnom voljom ne bi smjela ostaviti ravnodušnim javnost, još manje vladu i partiju u kojoj je prvi čovijek države ujedno visoki funkcioner. Ovako povodom himne ostaje jedan dosta mučan status kvo u zemlji, u koalicionoj vlasti, u samoj vladajućoj partiji. Neuspješno se prikriva pitanje državne himne koju javno osporava šef države. Računi za improvizacije uvijek stižu, pa i onda kada se autori improvizacije prave da ih ne vide.

„Oda radosti“, neformalno evropska himna, nema istorijsko autorske zaplete kao crnogorska himna. Usaglašavanje skoro 500 miliona stanovnika iz 27 država oko evropske himne je išlo mnogo lakše od dogovora 670.000 stanovnika Crne Gore o crnogorskoj himni. A ako već postoje problemi sa domaćom himnom, onda objektivno govoreći još je rano za evropsku himnu na crnogorskim prostorima. Ali, avaj ovog ljeta atmosfera neke domaće „ode radosti“ se može uočiti na mjestima koje predstavljaju direktnu antitezu Evrope, u kulturnom, i svakom drugom smislu. Naime, čitamo da u Crnoj Gori ovog ljeta cvijeta tzv. seks turizam. Od primorja do najzabačenijih mjesta na sjeveru. Po širini geografskih parametara neko bi pomislio da se radi o realizaciji onog dugo najavljivanog koncepta „Crna Gora jedna kulturna adresa“?

Video iz Njegovuđa, koji internet mrežom obilazi svijet, po nadrealnim elementima prevazilazi scene iz filmova Živka Nikolića. Pošto smo se već godinama, takođe sa zvaničnog nivoa, naslušali priča o jednom drugom konceptu „Crna Gora kao elitna turistička destinacija” — sve se završava ovim kičom i vulgarnostima. A iza ovog neukusa, odnosno javnih brutalnosti nad ženskim tijelima stoji neki biznis, po običaju, uz visok stepen vlasničke misterije. Samo još fali da neko od domaćih teoretičara sve to objasni kao potvrdu funkcionisanja slobodnog tržišta i neoliberalnog koncepta ekonomije.

Riječ dvije o jednoj drugoj odi ljubavi. Istina, prevarenoj, jer se u poenti priče konstatuje da neko više ne voli. Ne radi se o šansonama Brela ili Aznavura. Slučaj o kojem je riječ zaslužuje širu analizu političkog, antropološkog, psihološkog, sociološkog karaktera. Naime, jedan aktivista vladajuće partije je u skupštinskom odboru, a tokom obrazloženja zašto je glasao da jedan ugledan profesor Pravnog fakulteta ne bude član Tužilačkog savjeta rekao sledeće:

„ On (profesor) ne voli svoju zemlju!“ Zatim je precizirao; „ Ne voli je poslednjih pet-šest godina!“ Profesor nije izabran, a javnost zna da je to zbog njegovog kritičkog odnosa prema fenomenu konekcije vlasti i kriminala koji je sve pod zaštitom dijela tužilačkopravosudnih struktura. Inače, profesor se bori za načela pravde i prava, dakle, i za konkretne zahtijeve koje Evropske unija i drugi međunarodni faktori isporučuju crnogorskoj državi.

Razumije se, poslanik, autor ove antologijske rečenice je zauzeo stav na bazi instrukcija koje je dobio iz vrha svoje stranke. Dakle, ništa novo. Ali, ostaje ono fantastično obrazloženje „ on više ne voli“. Totalitarni sistemi su isprobali mnoge metode, pa i one psihološkog karaktera. Solženjicin je o tome pisao na briljantan način. Ali pomenuta izjava u crnogorskoj skupštini kao da prvazišla do sada poznatu praksu totalitarizma. Naime, u ovom slučaju se ušlo u najintimniji dio čovjekove duše i osjećanja, dakle, u sferu ljubavi, koja je čak i vremenski izmjerena. Eto, ovaj vulgarno kolektivni prodor prema ženskim tijelima i tragikomični prodor u dubine duše jednog ozbiljnog profesora, kritičara sprege vlasti i kriminala jesu svojevrsne domaće ode kulturnog zaostajanja zemlje, a koje su, nažalost, obilježile prošlu sedmicu.