Font Size

SCREEN

Profile

Layout

Menu Style

Cpanel

Preobraženje na putu za Damask

Damask, glavni grad Sirije i put ka njemu dominantno asociriju na sada već trogodišnji rat u toj zemlji. U Siriji se vodi građanski, (geo)politički, vjerski rat, a u tim pokušajima unutrašnje i međunarodne preraspodijele moći učestvuju mnogi protagonisti svi na putu, ovoga puta ratnom, ka Damasku.

A putovanje prema Damasku je jedna stara, zamršena, tajanstvena, u svakom slučaju fascinantna tema. Naime, pored svoje istorijsko-biblijske dimenzije, "Put u Damask" je vremenom postao pojam kulturološko-psihološkog karaktera i kao takav motiv velikih umjetničkih djela.

PUT preobražaja

Podsjetimo, Damask je jedan od najstarijih gradova na svijetu, njegova urbana trajanja datiraju nekih 6000 godina. U pitanju je grad jakih tragova tri monoteističke religije. Na 56 kilometara od Damaska, u mjestu Malula lokalno stanovništvo se i danas sporazumjeva na aramejskom, jeziku kojim je govorio Isus Hrist.

Damask ima veliko značanje za istoriju hrišćanstva. Iz Sirije je krenula jevanđelizacija Evrope, sedam papa je iz te zemlje i nekoliko rimskih imperatora.

"Put u Damask", pun biblijskih simbola, označava neizvjesnost putovanja koje se u jednom trenutku pretvara u naglo preobraženje, u sposobnost iznenadne promjene odluke. Dakle, promjene povodom nekog vaznog, životnog pitanja.

Put u Damask je apostolu Pavlu predstavljao prelom u njegovom životu. Najprije neprijatelj novog hrišćanjskog propovijedanja, vjeran starim formama Moj sijevog učenja, Pavle se na putu u Damask naglo opredijelio za Hristovo učenje, postajući zatim jedna od centralnih misionarskih figura hrišćanske crkve.

Tako je "Put u Damask" postao simbol, "drame lutanja" u kojoj se glavni junak, tražeći smisao života, zaustavlja na usputnim stanicama, sve prije neke važne lične odluke. Ovakava drama je bila inspiracija za mnoge umjetnike koji su na toj temi gradili svoja umjetnička djela. Renesansno slikarstvo je puno velikih djela posvećenih tom motiv u.

Karavađovo remek dijelo iz 1601. nosi naslov "Preobraženje na putu za Damask".

Strindberg je 1898. napisao dramu "Put u Damask". Bergman je 1974. režirao istu dramu, time pojačavajuci mit demonskog reditelja.

Mnogim djelima "Put u Damask" je tako postao klasičan ali i moderan pojam koji asocira na misteriju avanture, samoću avanture koja ima svoje zanimljive i neočekivane obrte.

Drugim riječima paradigma "Put u Damask" je vremenom postala toliko jaka da nam se, izgleda, svima dogodio taj put, makar nikada ne kretali prema fascinantnom Bliskom istoku. Zapravo, radi se o otvorenom putu koji je stalno pred nama.

DUH diplomatije

Vratimo se, ovoga puta bez metofora, putu za Damask u tamašnjem građanskom ratu, i preokretu koji je nastao u ljeto 2013.

Naime, u jednom trenutku je izgledalo da je spoljna intervnencija na Siriju, čitaj na Damask, sasvim izvjesna. Sjećate se već velike zapadne zemlje su u jednom trenutku zaključile da ono što se dešava u Siriji zahtijeva "snažan međunarodni odgovor". Zatim je američki predsjednik ustvrdio da je upotrebom hemijskog oružja prevaziđena "crvena linija" da bi odmah nakon toga krenula ratna psihoza širih razmjera, pa je izgledalo da je samo pitanje dana i sata kada će početi bombarodovanje Sirije. Zanimljivo je da je baš u tom periodu i crnogorska vlada sasvim izgubila strpljenje za dalje međunarodne diplomatske akcije, i iritirana sirijskim ratnim događanjima javno saopštila da je zvanična Podgorica za širu ratnu intervenciju, dakle, za bombardovanje Damaska.

Najavljena intervenaja se nije dogodila. Pobijedila je diplomatija koja je mnogo puta gubila u uslovima već jako upaljene medijske vatre.

Ipak, ovoga puta, a iza kulisa, kako i funkcioniše prava diplomatija, dogodilo se mnogo toga. U samom diplomatskom finalu došlo do američko-ruskog sporazuma koji su 21. avgusta 2013. potpisali Keri i Lavrov. Sirijsko pitanje treba rješavati daljim diplomatskim putem i nastaviti ženevske pregovore.

O onom sto je prethodilo takvoj odluci po nešto znamo, po nešto ne znamo, mnogo toga možemo pretpostavljati.

ODUSTAJANJE od puta za Damask

Pretpostavljamo da se otvorilo pitanje koliko je strana intervencija na Damask složena i sa kojim sve posljedicama za Siriju i cijeli region. Pretpostavljamo da se postavilo pitanje ko su sve pobunjenici, koji je odnos između pobunjenika demokratske inspiracije i džihadista koji su pristizali iz islamskih centara. Pretpostavljamo da se postavilo pitanje za koga su većinski građani Sirije između dvije strane u konfliktu. Pretpostavljamo da je analizirana činjenica da je hrišćansko stanovništvo u Siriji (10% ukupnog stanovništva) ipak više za laičkog predsjednika autoritarnog načina vladanja nego za nepoznatu alternativu sa mogućim iračkim scenarijom infiltriranja mudžahedinsko terorističkih doborovoljaca. Pretpostavljamo da je analizirana i činjenica da su hrišćani nakon strane intervencije i početka užasnog vjerskog i građanskog u Iraku napustili tu zemlju, bježeći najviše u Siriju. Pretpostavljamo da se postavilo pitanje što je bolje, odnosno što je gore između sekularnog autokrate zemlje većinski muslimanskog stanovništva i vlasti mogućeg religioznog fundamentalizma iza koje bi mogla stajati i Al Kaida. Pretpostavljamo da se imalo u vidu raspoloženje u Izraelu gdje je prevladavao stav "bolje poznati protivnik (El Asad) nego nepoznati novi susjed". Pretpostavljamo da se sagledavala sudbina Libana koji je po pravilu bio najveća žrtva svih ratova u regionu. Pretpostavljamo da je analizirana neizvjesna situacija sa Kurdima, stanovnicima Sirije i nova geopolitička realnost ovog brojnog naroda bez svoje države. Pretpostavljamo da su se sagledavale reakcije Irana koji podržava šiitski Hesbolah, jaku militantnu organizaciju otvoreno svrstanu uz sirijskog predsjednika. Pretpostavljamo da su se analizirale reakcije Izraela prema Iranu u slučaju moguće aktivne uloge Teherana tokom radikalizacije sirijskog konflikta. Pretpostavljamo da su se sagledavali mogući scenariji u već klasičnom izraelskopalestinskom pitanju i krhom miru koji sada postoji. Pretpostavljamo da su se morala analizirati dešavanja u probuđenom arapskom svijetu u jos otvorenom, kontroverznom, krajnje neizvjesnom procesu, romantično nazvanom "arapsko proljeće". Pretpostavljamo da su se sagledavale reakcije Turske, pa i pozadine jakih proratnih aspiracija Saudijske Arabije i Katara. Pretpostavljamo da su se sagledavali svi vojni efekti bombardovanja Damaska i da li ruska baza ima samo dekorativni karakter ili bi nešto značila u daljoj ratnoj geografiji. Pretpostavljamo da su se analizirali efekti doktrine "izvoza demokratije" u Iraku, Afganistanu, Libiji... Pretpostavljamo da su se morale sumirati na kraju različite pozicije velikih zapadnih zemalja povodom moguće spoljne intervencije odustajanje Velike Britanije "od puta u Damask" nakon preciznog zaključka britanskog parlamenta, otvorene neutralanosti Njemačke, prikrivenog zahtjeva Italije da za intervenciju treba imati saglasnost OUN... Pret p ost avlj amo da su se, posebno u Vašingtonu analizirale sve posljedice podatka da bi bombardovanje Sirije bio zapravo treći napad na jednu arapsku zemlju a poslije Iraka i Libije.

REALPOLITIK umjesto misterija

Ovo su bile neke moguće nedoumice nakon proklamacije da je pređena "crvena linija", odnosno da treba bombardovati Siriju. Ipak, ne znamo pouzdano što se sve dešavalo iza diplomatskih kulisa. Znamo, da se dogodio preokret. Na putu za Damask. Obama je pokazao veliku hrabrost odlukom da se odusustane od vojne intervencije, zadržavajuci mehanizme opravdanog pritisaka na sirijski režim i njenog predsjednika. Ruska diplomattja se ovoga puta pokazala agilnom i spretnom izlazeći osnažena cijelim epilogom.

Očigledno, na ovom ratnom putu za Damask su se zaista dogodili mnogi, pa i sasvim neočekivani zaokreti, širih razmjera. Naime, ubrzo nakon odustajanja od napada na Siriju došlo je do susreta američkih i iranskih zvaničnika na najvišem nivou, dakle prvog susreta poslije 1979. godine i vremena Islamske revolucije u Teheranu. Uslijedilo je zatim i sporazum zapadnih zemalja sa Teheranom o zajedničkoj kontroli pogona atomske energije u Iranu.

Postavlja se pitanje da li čitav ovaj preokret u vezi sa Sirijom treba objašnj avati nastavkom misterije "Puta za Damask"?

Ne mislimo da ratne putnike 2013.g. prema Damasku treba objašnjavati misterijom biblijskih simbola, slikama Karavađa ili demonskim zapletima Bergmanove dramatizacije Strinberga. Nekako nam se prije čini da su i ovoga puta bogovi rata bili rukovođeni hladnim rezonima realpolitik.

Ipak, ostaje zanimljiv obrt, na izvjestan način i u stilu onog klasičnog, "Puta u Damask".

(Vijesti - ART, 11.01.2014.)